petak, 30.03.2007.

It should be illegal to desive a women's heart...

Evo teksta kojeg sam napisala prije par mjeseci kada sam stvarno bila veoma tužna, a tek sad sam ga pronašla...

Ljubav? Što je to zapravo ljubav? Stanje? Misao? Da li zapravo postoji ljubav ili je to samo nešto što nam je u glavi, za što samo mislimo da je ljubav, odnosno nešto što smatramo ljubavlju?
Hodala sam stazama ljubavi koje, kao što i putevi života imaju skretanja u mračne odjeljke te puste, a možda i nepostojeće, tzv. čarobne šume. Skrenula sam u jedan od tih odjeljaka, zapravo odmah na početku svoga puta i sad nema povratka. Miris poraženosti i patnje dolazi do mene u navratima i osječam kako me njegova opojnost obuzima te me prolazi jeza cijelim mojim tijelom i ti mirisi ostaju zarobljeni u toj krhkoj i mladoj "biljci" u razvoju, koju nazivamo dušoom tinejđera. Hodala sam tim tamnim putem i čini mi se da traje vječno, a u tom vremenu nisam srela ni jednu takvu dušu s kojom bih se mogla poistovijetiti. Hodala sam sama i hodat ću sama. Trenutak za trenutkom, korak za korakom padam sve dublje u sebe i svakim komadićem odlomljenim od moga srca, ja padam sve dublje i dublje, dublje u sebe. Ja sam još metar od dna i ono što me drži da ne propadnem u provaliju bez kraja jest sitan, no glasan glas osobe koji me doziva. Čujem ga, no ne vidim nikoga. Shvaćam da je to glas koji hoda osvijetljenom stazom i spoznaja da postoji svijet u kojem žive sretni ljudi čija duša je zlatna, čije srce pripada nekome koji ga zna čuvati i koji je spreman dati svoje srce tome nekome, tjera me da se penjem sve više. No što se više penjem, što bolja želim postati i što se više trudim hodati svijetlim stazama tzv. ljubavi, to dublje padam i jedino što mi preostaje jest smiriti se i čekati nekoga tko će za mene biti spreman ući u mračne odjeljke "ljubavne" šume i izvući me iz te vječne provalije u koju sam propala.
Za mene više nema iskrenog smijeha od srca, ni zabave bez razmišljanja o tome koliko će me danas osoba izdati ili povrijediti. Postala sam nitko i ništa, nula za koju drugi nimalo ne mare, osoba po kojoj svi gaze i čiju staklenu dušu svi sa zadovoljstvom i osmijehom na licu lome. Polako osječam kako se žar u mojim očima gasi i želja za životom umire. Glas kojem sam prije vjerovala, muški glas, kojeg sam voljela, zbog kojeg sam samo na trenutak okusila kako je to hodati svijetlom stazom te jebene šume, ostavio me samu i gurnuo u provaliju. Gleda me i smije mi se. Vatra koja je u meni nekad gorjela sada je gotovo potpuno izgorjela, a nema nikog zbog koga bi nastavila gorjeti. Nema više one curice koja je nekoć u meni živjela, koja se željela igrati. Osobe željne zajebancije ukrale su joj lutku i ona je sada izgubljena i ne može pronaći sama sebe. Nestala je ona žarka želja za životom i avanturama koje bi mi upotpunile život i koje bi me učinile sretnom, bar na trenutak... Još uvijek čujem onaj glas koji me doziva i sve je glasniji te se u meni budi tračak nade da moj život nije potpuno bezvrijedan. Željela bih se bar na trenutak osjetiti živom i voljenom te vrijednom te ljubavi, koju sada smatram bolešču koja se igra našim srcima i zbog koje smo spremni dati svoj život. Glas za koji sam ja bila spremna staviti ruku u vatru, sada me gleda s visoka u moje crne oči pune patnje i nesigurnosti, gleda me i smije mi se. Još jednom, ta naše ljubav slomila je staklo na jednoj mladoj duši na kojoj će vječno ostati trag, ali ljubav ni tu neće stati. Ona će nastaviti svoj teror dok ne proguta vatru u srcima sviju...

P.S. Sada sam ipak dobro... =)
- 19:14 - Tvoje riječi ( 1 komentara) - Tvoj papir - #

subota, 20.01.2007.

Tell me baby...

Željela bih znati koliko ja njemu u životu značim i da li mu uopće što značim... Prisječajući se prošlosti sve mi se više čini da je on, kao i ja, imao neke ne-posve-prijateljske osjećaje... Al tko to može znati osim njega samoga...?

On je moje crno i bijelo, a i u boji... Al što sam ja njemu? Jel se on ikada sjeti svega što smo nekada bili (iako nikada nismo bili zajedno)? Da li on primjećuje i shvaća da mene tamo više nema? Da li zna da ga, iako se više ne viđamo, svejedno volim istom jačinom kao i prije...? Jel on svjesan da mene boli to što ga više ni ne vidim ni ne čujem, ni ne ljubim, ni ne grlim ni apsolutno ništa više njemu ne radim...?
Boli spoznaja da je na sva ta pitanja odgovor najvjerojatnije ne... On je... Ma on je u potpunosti izgubljen.. I za sebe, ali isto tako i za mene... Volim ga, što je zbilja nevjerojatno, i nakon svih njegovih pogrešaka, ali sam ga izgubila. Izgubila sam ga zbog nje... Zbog nje! I sad više nema popravka. Što je učinjeno je učinjeno, život nije dan njoj da ga se rješi već da s njim živi... Od dana kad ga dobije do kraja. Što će on s tim životom napravit, ne znam... Priznat će krivnju. Da će mu bit drago, vjerojatno ne. Neke stvari se ne mogu popravit. One se događaju s razlogom. I nije mi svejedno...

Znam da sam dosadna s njim, ali on zauzima više od pola moga srca i osjećam se lakše kada pišem o njemu... Nemojte mi zamjerit, al on je moja inspiracija, moje nadahnuće, moja ljubav, moja nada, moje sve! Njemu dugujem svoj talent... Mislim talent crtanja, jer sam zbog njega i tjerala sebe da crtam i vježam i crtam i to me dovelo tu gdje sam sad. A tu sam sretna....

Hvala. Hvala vama što čitate moje gluposti i ostavljate komentare kojima mi fakat pomažete, i hvala njemu što me svojim nedoživljavanjem doveo do ovoga. Jednostavno hvala...
- 20:53 - Tvoje riječi ( 1 komentara) - Tvoj papir - #

petak, 05.01.2007.

The Rise And Fall...

Hm... Uvijek se sve vrača na staro... Prošlost je prisutna uvijek... Naša prošlost je naša budućnost... Uh, voljela bih da je on moja budućnost... I sve se opet vraća. On je opet postao glavni glumac u mojim sjećanjima i nadanjima... Upravo onaj za kojeg sam mislila da sam ga preboljela... Vratio se u moju glavu. I sad ga više nego ikad trebam, uz sebe, da ga gledam, dodirujem, grlim, ljubim... Da ga volim. I da on voli mene... Ne znam. Ne znam. Više ništa ne znam... Ne znam što želim, što želim od njega... Volim ga i to previše... I želim da on to zna... Al ja sam za njega nevidljiva. Ja za njega nikad neću bit dovoljno dobra... Ja ću za njega uvijek bit ona posebna, al ne ona posebna s kojom bi mogao bit... Al opet... U njegovim očima je nešto drugačije... Nju i mene ne gleda isto. No, ja više ne znam kak on nju gleda... Želim samo da on shvati da sam ja ona koja nikad ne odustaje... I to je sve.. Volim ga. Jednostavno je.
Ljepoto moja, uvijek i zauvijek...
- 11:42 - Tvoje riječi ( 1 komentara) - Tvoj papir - #

utorak, 19.12.2006.

P.S. I'm still not over you

Što učiniti kad tvoj najbolji frend i ti znate da ste nešto više od frendova jer se totalno tak i gledate i ljubite i grlite, al ni jedan od vas dvoje nije spreman učiniti nešto jer se bojite da ova druga strana ne bi to dobro prihvatila i da bi sve za što ste se trudili sam tak nestalo...? A što učiniti kad taj najbolji frend, uz sve to, ima još i curu...? Već neko duže vrijeme...? Hmm.. Nimalo nezahtjevna situacija... A ono što je naironičnije jest to što se sada ja osječam onako kako se on osječao prije godinu dana... Zbunjeno i pomalo zaljubljeno... I kaj sad? Da probam i nadrapam ili da pustim sve svojim tokom, koliko god da trajalo... Ja baš i nisam poznata po svojoj strpljivosti... Uh... I što je ful slatko, on me zna. Zna točno kakva sam i što želim i volim i zna kak se prema meni treba ponašat i nije pobjegao... Ak to nije savršeno što jest... Mislim nije da sad dramatiziram il tak neš (to sam odavno prestala), al ono, zanima me kaj bi trebala napravit... I kao šečer na kraju, ja ga još i sanjam... Hmm... Da se zapitaš.. Ili ipak ne? Joj, kaj sad? Kak dalje? Ovo je fakat smiješno... Volim ga i on to zna. On voli mene i ja to znam... Al jel to nešto više od prijateljske ljubavi i je li obostrano? Pomozite...
- 18:35 - Tvoje riječi ( 3 komentara) - Tvoj papir - #

petak, 15.09.2006.

I'm so sick of love love songs, so tired of tears...

Kako može netko razlikovati pogrešku od ispravne stvari? Da li pogreške uopće postoje? Pa, ovaj, da, očito... Zašto uopće činimo nešto za što znamo da ćemo za tim poslije žaliti?! Voljeti nekoga, a ne biti s njim, isto je kao biti kažnjen, a ne biti kriv... Zar ne? E pa jedino za što sam ja kriva jest za to što sam se zaljubila... Ponovno... Ah... Pogreške, pogreške, pogreške... Sve oko mene su samo pogreške... Nema ni jedne ispravno učinjene/izrečene stvari. A sve što radim, radim za druge. Nikad za sebe. Meni treba pomoć! Al ozbiljno... Fakat jadno, al ništa u životu nisam učinila za sebe... Uvijek samo za druge, svoje bližnje ili sl. Slaba sam i nemam se snage borit za nešto... Sve što znam je reć da, oprosti, tako je, pogriješila sam... I znam plakat... Vjerovatno nema nikog na svijetu tko to radi bolje od mene... I još uvijek mislim da je moja sudbina bit zauvijek sama i pomagat drugima da budu sretni i da nađu ono što oni žele, makar to bilo po cijenu moje vlastite sreće, koje, naravno, u mom životu baš i nema previše... Jedino što mi daje sreću su trenutci provedeni sa mojim curkama, za koje bih dala i život... One me kuže, iako mi ne znaju pomoć... Al nije bitno, glavno da znam da su uz mene uvijek i zauvijek. I ono što bi me usrećilo, al fakat najviše na svijetu je mogućnost bezbroj provedenih trenutaka uz njega, al samo UZ njega... Al ni to više nije moguće... Najžalosnije je to što još uvijek osjećam njegove poljupce i dodire i sječam se svake riječi koje mi je rekao, svega što je za mene napravio i svakog njegovog pogleda... Ah, da... SVEGA!!! I to boli. Stvarno boli što je toliko blizu, a zapravo toliko daleko... A još više boli to što ga se sad bojim. Bojim se njegovih pogleda, njegovih riječi, njegovih dodira... Bojim se... Bojim se njega... I sve više i više se udaljavamo, i udaljavat ćemo se sve dok on ne zaboravi na ono što se među nama događalo... A onda će tek boljet... Više od otvorene rane... Ali život je takav. Čupav i dlakav i kad ga obriješ, opet je takav...
- 16:05 - Tvoje riječi ( 2 komentara) - Tvoj papir - #

subota, 26.08.2006.

I'm a survivor, I'm gonna make it...

Sudbina. Što je to sudbina?
Je li moguće da mi svakim našim korakom mijenjamo svoju sudbinu, ili je i taj korak koji radimo također sudbina? Pitanje godine. Ja sam ovaj život već proživljavala i proživljavat ću isti dok god ne proživim sudbinu, cilj tog života. A što ako je nikad ne proživim? Što ako ću uvijek iznova radit iste stvari, i tako nikad ne promijenit život i uvijek ga ponovno proživljavat? Hm... Sudbina je malo zajebana stvar... Dođe ti da se zapitaš što to radiš krivo... Do dana današnjeg ja mislim da je moja sudbina zauvijek bit sama... Što ako ja upravo zbog tog uvjerenja ne radim stvari koje bih trebala da ispunim cilj ovog života? Da.. Što ako? Toliko pitanja, a nijedan odgovor... Bilo bi najbolje da imamo nekoga sastrane, nekog šaptača, kakvog imaju glumci, koji bi nam govorio što ne smijemo, što smijemo, što moramo... Zar ne? al onda to ne bi bio život... Ah... Sad sam zbunila i vas i sebe... Ma ne znam. Najbolje da ja i dalje, kao i vi, živim normalno bez iakvih utjecaja sa strane. Možda ću baš tad ostvarit svoj životni cilj, a do onda ostaje puno neodgovorenih pitanja koji i dalje lebde u zraku... Hehe... Ta sudbina... Zajebana stvar, zar ne?
- 10:46 - Tvoje riječi ( 2 komentara) - Tvoj papir - #

Everything I do, i do it for you...

Može li želja za nekim biti veća od mogućnosti te potrebe? Ja njega želim, al ga ne smijem imat... Mi smo najbolji frendovi pred svima, al oboje znamo da to nije istina. Mislim, jesmo mi najbolji frendovi, al također i puno više od toga... On je ono nešto što mi trenutačno u životu treba... Frend, ljubav, brijač, jebač, ma sve što treba bit... I volim ga... Evo Maslačko, da ti odgovorim, nemožeš odlučit kad će se ljubav (ne)dogodit ili joj se oduprijet. Jednostavno se zaljubiš i protiv toga ne možeš... Evo, volim ga. Al fakat ga volim... Možda je frendovska ljubav nešto veća, al ga svejedno volim... Bez njega ne bi imala razloga da se ujutro budim i navečer odem spavat... I jebeno mi je... Vidim ga svaki dan i to mi još nije dovoljno. Fakat sam zaljubljena, al ovaj put sretno... Nikad se nisam osjećala tak kak se sad osječam... Nikad nisam bila ljubomorna (barem ne što se tiče dečka), al sad kad ga neka cura traži broj ili pogleda, a nedaj bože da ga pokušava zbarit, pucam od ljubomore... Mogla bi nekog ubit.. al ozbiljno.. toliko cura mi se već zamijerilo da je to neš strašno... I fakat mi je jebeno...

Znam da je njemu stalo do mene, jer to i pokazuje... Sitnicama. A sitnice život znače... Kad me zagrli ili odprati, ma samo kad me pogleda i nabaci onaj savršeni osmijeh, jednostavno znam da sam mu blizu srca... Još samo da se malo češće "viđamo" i bit će jebeno...

Želim ga, želim ga i više no što sam željela onog prije... Možda zato što mi je tako blizu, a opet tako daleko. Ma kak god da okreneš, ŽELIM GA! I još uvijek ga osječam, njega, njegove dodire, usne, poljubce, ma sve što je uz njega vezano... Al jedino što nije kako bi trebalo bit jest to što nitko ne smije znat da smo vi više od frendova... Ah... Ma i to če se kad tad sredit... Jel da?
- 10:22 - Tvoje riječi ( 0 komentara) - Tvoj papir - #

utorak, 15.08.2006.

Još jedna pronađena duša...

Ljudi moji, preboljela sam ga!!! PRE-Bo-LjE-LA! PREBOLJELA ga ja!!! Wuuuuhuu! Bravo za mene... Ivana, hvala ti... Tvoj komentar me totalno trgnuo... I ZNAM da ima drugih ljubavi...

Čitajte sad ovo; Znam ga već dosta dugo... Tj. par mjeseci manje od godine. Ne sjećam se zapravo kad smo se točno upoznali, samo znam da smo iz totalnih nepoznanaca došli do frendova. Kak, nemam pojma. Ja i moja karizma. Jednostavno sam se potrudila da još jedna osoba ne misli loše o meni, i evo ga... Sve je to počelo par mjeseci unazad, ali tad sam odustala od toga jer sam brijala da je on too hight class za mene... I tad nisam obračala baš previše pažnje na njega... Al opet je počelo prije kojih tjedan dana, a tad smo već bili ok frendovi... Uobičajene frendovske puse u obraz, nevini zagrljaji. Mislim, to je u našem društvo totalno uobičajeno i normalno... Al ja sam ga upravo tad počela gledat drugačijim očima... On je bio TAJ zbog kojeg sam preboljela prvu ljubav... Upoznavajući njega, počela sam shvaćat da ima i boljih dečki od onog tam. I ne mislim na izgled. Makar ne kažem da je Mr. Ovaj ružan ili neš tak. Dapače, lik je hot, hot, jebeno hot! Al je i totalno neiskvaren iznutra. Dečko je, koliko ga ja znam, predobar. U svakom pogledu!

I počelo je. Jedne noči, s frendovima, koji su nas ostavili same, mi smo počeli razgovarat... O svemu. I mazio me i gledao i ljubio u obraze, al ne s onakvim jednostavnim pusama u obraz, nego s onim intimijima.... Jebeno. A njegovi dodiri, uh... Samo oni su me opajali nekim filingom koji ne mogu riječima opisat. I još ih uvijek osječam na svojoj koži. I neću dozvolit da ikada usahnu... I onda, onda me poljubio... Taj poljubac, upravo taj poljubac je bio dovoljan. Dovoljan da ga zauvijek pamtim i zauvijek osječam na svojim uzavrelim usnama zbog dodira kojima me milovao. Nisam zaljubljena, već opijena njime, tim dečkom, zbog njega samog... Ne zbog načina na koji me gleda, ne zbog poljubaca koje mi daje, ni zbog zagrljaja kojima me opčinjava, već zbog osječaja koje mi pruža... Sigurnost i osječaj željenosti... Neprocjenjivo... Ne želim si dopustit da se zaljubim, ne još. Rane su još svježe i ne želim se opet nadat, ako to nije to... Sad je predobro, a ako tak ostane, ili postane još bolje, e onda, al samo onda ću dopusit da osjećaji zavladaju. Hvala. Hvala svemiru, hvala njemu... Samo zbog toga je on u mojim očima div...
- 22:03 - Tvoje riječi ( 4 komentara) - Tvoj papir - #

četvrtak, 10.08.2006.

Ovo je posljedni sastanak s dečkom kojeg volim...

Teško je sjedit pored njega, a ne mislit na njegove usne koje bi ljubila. Teško je gledat ga, a da on gleda drugu. Teško je pustit suzu, kad znaš da je uzalud. Teško je voljet nekoga, a ne bit s njim. A još je teže, kad znaš da je osoba pored tebe tvoja najbolja frendica. Koja osjeća isto. Teško je.

Sve što želim jest da me nikad ne zaboravi. Jer znam da ga nitko neće voljet onoliko koliko sam ga voljela ja. I teško je kad znaš da on ni ne zna koliko je jaka i velika ta ljubav. I koliko god se trudila, ne mogu ga izbrisat iz sjećanja, iz srca, iz tijela... Slaba sam. Preslaba da bi se oduprijela zovu srca. Volim ga. I to je sve. Volim ga... A on? On će voljet drugu. A mene tad više neće bit. I neće pitat za mene. Neće. Nikad.

Prijateljstvo bi trebalo bit nešto najjače na svijetu. Njega ne mogu ubit ni teška vremena, ni nikakvi osječaji. To ga samo može ojačat. Pa zašto onda on nije tu?! Ne, on je negdje drugdje i misli na sve, samo na mene ne. Ta spoznaja boli. Boli više od otvorene rane. Više od ljubavi. Možda je gotovo, al tu neće stati. Ja ću uvijek bit tu za njega, kad bi mu samo bilo stalo.

Ja sam sanjar, a kad sam budna ne može mi slomit krila, samo mi oduzima snove. I kako će nastavit, neka me se sjeti, neka se sjeti nas i svega što smo bili. A ono što znam jest da je on bio moj najbolji frend, al ja nisam bila njemu ni približno toliko važna. Ja sam mu bila, a i ostat ću, samo jedna u nizu...

Slomio me. Slomio me svojim smiješkom, svojim očima. Svojom pažnjom. Svim, što je na njemu lažno. Barem prema meni. I dok ovo pišem kao slova padaju suze cijele, tek sad mogu mu reći, jedino sam njega voljela i njemu se nadam. Još uvijek. Fakat je teško pustit ga i pozdrave slati po zadnji put. Teško je reći zbogom znajući da odlazim sama dalje i da se ne smijem okrenut...

Volim ga i voljet ću ga i dalje, al moram ga pustit, MORAM... Jer mučim sama sebe... I ako stvarno ima nešto posebno u meni, kao što on kaže, ovo neće bit zbogom... Jer jednog dana, on će shvatit tko sam mu ja u životu bila... A tad, tad ću se ja smijat... Al možda, samo možda, će onda sve bit kako treba... Između nas.

...Osjećam bol koja dolazi polako, tiho kao rijeka. Osjećam bol koja mi prodire srce. Bez tebe, ljubavi moja. Vidim val koji prolazi i patnju koja me čeka...
- 22:43 - Tvoje riječi ( 2 komentara) - Tvoj papir - #

srijeda, 09.08.2006.

Kad izgubiš nekoga koga voliš, ne umireš, živiš i dalje, iako ponekad taj isti život postaje gori od smrti...

Što znači izgubiti nekoga? Zar uopće možeš »izgubiti« neku osobu?
Ja sam izgubila svog najboljeg frenda. Jedina muška osoba koju sam ja voljela više no što sam ikad voljela. Izgubila sam nekoga uz kojeg sam se osjećala najsigurnije, nekog za kog sam znala da će uvijek bit uz mene i da ću mu se uvijek moć vratit. Voljela sam ga. Previše. Velika pogreška. Bio je i ono crno i ono bijelo, a i ono šareno u mom životu. Bio mi je onaj netko koji je potreban svakome, i kojeg bi svi trebali imati. Bio je onaj koji me tjerao dalje. Sad je onaj zbog kojeg se pitam čemu uopće ići dalje. Bio je i ostat će prvi. Prvi u svemu. Moja prva prava ljubav, nesretna… Suze tu ne mogu pomoć. Već ih je puno, i previše, kliznulo s mog lica. I što je najžalosnije, njega nije briga. Njemu nije stalo. Pa čak mu nije ni žao za sve što je napravio. Smijeh. Sve što zna, je smijeh. Njegov osmijeh koji lomi srca, njegove oči zbog kojih mu vjeruješ, njegove riječi zbog kojih se topiš. Lažno, sve je to lažno… On ni ne vidi bol koju nanosi. Njemu je sve to igra. A ja, ja sam mala naivna djevojčica koja hoda po rubu i traži ga, traži njegov zagrljaj koji će je spasit trenutak prije nego što klizne niz liticu, kao suze koje su klizile niz moje lice i poput kamena teške padale na moje srce, otkud su i došle… Zbilja nema goreg od gubitka jedine osobe uz koju se osječaš kao da je cijeli svijet tvoj, jer znaš da će on uvijek bit tu da ti ublaži pad kad shvatiš da nije sve lako. Izdana sam. Izdana od najboljeg frenda. Izdana od voljenog. Izdana od svih. I to onda kad mi je bilo najgore. Al sama sam uspijela. Sama. I više ga ne trebam. Imao je svoje šanse. »Ponuda« je bila na stolu godinu i 8 mjeseci. Sad je povučena. Volim ga. Al više nego što ga voli, mrzim ga. Više mi netreba kao oslonac. Frenda kao što je bio on, imam. I boljeg. Voljet ću nekog drugog.
Moja ljubav će s vremenom izblijedjeti, al njegove uspomene su neizbrisive. Žalim one koji ga ne znaju...
- 11:09 - Tvoje riječi ( 5 komentara) - Tvoj papir - #